понедељак, 13. април 2015.

Bajka o Čarobnjaku

1.

Uvek je to bio on. 

Plašila se da to izgovori i prizna naglas. 

Oduvek. Samo on. Čak i pre nego što je postala svesna sebe.

U eonima nataloženom zapisu se prvi put pojavio i tankom niti je vezan za njeno ime. 

On - Čarobnjak.



2. 

Počeo je da joj se pojavljuje u snovima od početka njenih snevanja. Dokle god joj pamćenje seže, sećala se da je često jedan dečak posmatrao u snu. Samo bi stajao sa strane i kao na filmu pratio šta se dešava. Povremeno bi joj se nasmešio, ponekad je začuđeno gledao ali joj nikad nije prišao. Volela je da sluša njegov smeh i nekada bi u snu sve radila samo da bi njega videla kako se smeje. Ponekad bi samo prošao pored nje i u snu bi osetila njegov dah kao topao vetar koji joj miluje obraze. 
Rastao je sa njom i uopšte nije primetila kada je izrastao u mladića prodornog pogleda i širokog osmeha.

Prvi put joj se obratio kada je napunila devetnaest godina i rekao da je došlo vreme da se uskoro sretnu na javi.

Tog leta se spremala da krene na fakultet i osećala je da će joj se život potpuno promeniti. Nije ni mogla da zamisli koliko.


3.



Do tada nije mnogo verovala u snove. Mislila je da je mladić iz snova samo deo njene mašte i da zasigurno ne postoji. 

Kada je seo pored nje pomislila je da je možda zadremala na klupi u parku. Ali kada je progovorio odjednom kao da je sve postalo jasnije, kao da je dotadašnji život bio san a on je probudio. 

Do tada je samo čula bajku o Čarobnjaku koji kada nađe svoju davno izgubljenu polovinu, sporazumeva se sa njom bez reči. 

Ovo je bio njen Čarobnjak. Znao je njene misli, osećao sa njom i predviđao svaki njen korak. 

Nije to bila ljubav, to je bilo prepoznavanje. 



4. 


Sa početkom jesenjih kiša obrela se u Belom gradu. Ostavila je svoje najmilije i bila je potpuno sama u gradu koji ne poznaje. Žudela je za prijateljem koji će joj ublažiti nostalgiju koja je razdirala. 

Pojavio se kada joj je bio najpotrebniji i potpuno obuzeo ceo njen svet. 

Nije mnogo pričao o sebi, nije ni mislima dozvoljavao da joj otkriju tajnu. Saznala da nema braće ni sestara kao ni ona i to joj je bilo dovoljno da se pribije uz njega. 

Jedne večeri uz mnogo zvezda, iskliznulo mu je jedno davno sećanje i ona je shvatila. Nije se sećao roditelja, pradeda ga je doneo kao bebu u Beli grad iz nekih širokih stepa. 

Nije pred njom govorio jezik predaka i pitala se da li su i njegovi preci bili Čarobnjaci i da li još na svetu postoji neko kao on.

5.



Volela ga je tiho, kao kad raste trava. On je bio njen Anđeo i Demon, njen Princ i njen Prosjak. Samo je njegov zagrljaj značio potpunu zaštitu i samo se uz njega osećala sasvim sigurno. 

Drugačije se osećala kada je grli neki Dragi, to su bili zagrljaji ljubavi, požude i utehe. Kada bi ceo svet nestao i ostala potpuno sama sa zagrljajem Čarobnjaka - nista joj više ne bi trebalo.

On je bio njen najbolji prijatelj i uživala je u njegovom prisustvu. Prema drugima je bio potpuno drugačiji. 

Bio je samotnjak, nije mnogo voleo društvo drugih ljudi i bio je njena potpuna suprotnost. Ona, radosnog lica i razigranog pogleda, je prosto bila omiljena. Oko nje je uvek bilo dosta prijatelja koji su uživali u njenoj veseloj prirodi. Kada bi on naišao polako bi se razilazili pred njegovom pojavom. Iako širokog osmeha, kao da je sa sobom vukao neku mračnu tajnu i ljudi su ga se klonili. Zato im je samima bilo najlepše i stvorili su svoj svet.


6.


Dan joj je počinjao glasom Čarobnjaka, voleo je da je prvi probudi. Ona je najviše uživala u njegovom pozivu za laku noć i to je bila uvertira za njihove zajedničke snove. 

Nekada bi ceo dan provodili zajedno, zajedno su čitali, učili, razvijali se. Nekada se ne bi videli danima, pa čak i mesecima. Viđali su se u snovima i to im je bilo dovoljno. 

Nekada ga ne bi videla nedeljama. 
Nije je čak posećivao ni u snovima i nije ni mogla da pretpostavi gde je. Nije joj govorio o svojim pohodima i to je brižljivo čuvao u nekom kutku sećanja gde ona nije mogla da pristupi. 

Jednom joj je u šali rekao da može da upravlja vodom i vatrom i da je jednom pobedio zmaja. Tako se slatko smejala tim bajkama koje joj je pričao ali kad bi se vratio posle višednevnog odsustva, zaista je tako i izgledao. Kao da ga je pregazio zmaj. 

Potajno je i verovala da negde zaista postoje zmajevi sa kojima se on bori.


7. 


Nekada su ga obuzimale misli pune nekog besa i znala je da mora da ga čuva od drugih, ali i od sebe samog. U danima posle urlika morao je da je čuva od sebe. Plašio se da je slučajno ne povredi rečima koje su kidale i dodirima koji su pekli. 

Tih dana mu je najviše prijala samoća i ona ga je ostavljala na miru. Često bi samo pozvonio na vrata njenog malenog stana i već ga je čekao topli čaj jer je osetila da dolazi. Tada bi samo ćutao i tek povremeno bi neka njegova misao sletela njoj na rame. Voleo je da provodi vreme sa njom u njenom brižljivo uređenom stančiću, a veseli cvetovi po zidovima i karneri na prekrivačima polako bi vraćali osmeh na njegove usne.



8.

Kako je znao sva njena osećanja, često bi se pobunio protiv njenog izbora Dragog. Niko nije bio dovoljno dobar za nju i uvek bi imao zamerku na njene simpatije. 

 Čuvao je od svih, nije želeo da je drugi ima a opet je znao da ona ne može pripadati njemu na taj način. 

Čarobnjak je voleo Lepotice i često bi mu neka ukrala srce. 
Najdraža je tragala za Najdražim, i ponekad bi u njene misli ušetao neki Dragi koji se ne bi dugo zadržao. 

Znala je da je u životu dozvoljeno da se vole dva čoveka istovremeno samo ako je jedan od njih Čarobnjak. Sve ostalo bi se nazvalo prevarom a ona nija bila takva. 

Čarobnjak je imao zauvek posebno mesto u njenom životu. Znala je da bi bilo nemoguće živeti sa njim ali da nikada neće moći bez njega.


9.


Nedostajao joj je kada bi bili razdvojeni, ali kao da je uvek bio pored nje a najviše je osećala njegovo prisustvo kada bi otišla kod svojih na selo. Tada bi svaki odlazak u prirodu bio prepun njegove magije. Osećala je poljupce leptira u vrat, laste su letele iznad nje i pesma neobičnih ptičica bi je pratila kuda god bi krenula.


Parom iz mlaznjaka je slao poruke na svim svetskim jezicima. Bilo joj je interesantno da ponekad ubaci u prevodilac poslati tekst i ispred nje bi se našli prevedeni stihovi nekih drevnih pesama. Tada je znala da je u svom stanu prepunom knjiga i prelistava jos jednu retku knjigu na jeziku koji nije ni mogla da prepozna. Čudila se tolikom poznavanju različitih dijalekata i kad god bi rekao neku stranu izreku, izgledalo je kao da je poreklom baš iz te zemlje.


10.


Jednog dana je odlučila da Čarobnjak postane njen Najdraži. Ona je bila njegova, on je bio njen pa zašto bi onda morala da ima i Najdražeg koji bi kvario tu njihovu posebnost. Zaboravila je da je nemoguće vezati Čarobnjaka za sebe nitima drugačijim od čiste ljubavi. 

On je bio kao ptica, kada dospe u krletku, polako bi umirala njegova magija. Tog dana je samo za njega prizvala jednog ponija. Konjić je nedužno pasao u blizini njihove klupice kada ga je nevidljivim konopcem dovukla Čarobnjaku iza leđa. On se samo nasmejao, znao je koliko je bio veliki taj njen poklon. Taj dan je bio najlepši od svih jer je tad prvi put osetila Čarobnjakove usne. 

Sutradan je magija nestala, Čarobnjak je polako venuo i senka ga je potpuno obuzela. Kao da su njeni poljupci isisali svu njegovu snagu. Odlučila je uprkos svojoj žudnji da ga više nikada na javi neće dotaći usnama. U snovima je uvek bilo drugačije i tamo je sve bilo dozvoljeno. Misleći da mu čini dobro počela je polako da izbegava njegovo prisustvo. Nije želela da dođe u iskušenje da ga ponovo poljubi i time otkine još koji deo čarobne prašine kojom je ogrnut. 

Pokušavao je pesmama da je dozove, slao je ptičice da je ujutru bude, leptirima je podsećao na sebe. Ali ovaj put nije uspevao da dopre do njenih misli i sazna zbog čega je Najdraža otišla. Sa njim nije mogla da stvara porodicu i znao je da mora da je pusti da ode. Zapisano je da će mu se ona uvek vraćati i zato je morao da bude tu kad ga bude poželela.


11.


 Polako je Čarobnjaka smestila iza sećanja. Okrenula se potrazi za Najdražim i potpuno ga ostavila u zaboravu. 

Najdražeg je pronašla posle dugo traganja i sa njim je počela da gradi svoj svet. Dani okupani srećom su smenjivali jedan drugi. 

A onda je Usud rešio da se poigra i na jednom veselom skupu pokazao davno isprepletane niti. Prijatelj Najdražeg je bio i poznanik Čarobnjakov i svi su se našli u čuđenju. Najdraža je posle dugo vremena srela Čarobnjaka i dodala je još jedan osmeh svom već dugo srećnom licu. Ispričali su se bez mnogo reči i on je sve saznao od nje. Koliko je srećna, koliko je voli Najdraži i koliko ona svoje ljubavi njemu daruje. Spokojno se osmehivao i radovao njenoj tolikoj sreći. 

Na polasku je ispratio svojim dugim pogledom i osmehom punim ljubavi. Poslednji put se okrenula da bi videla samo kako je klimnuo glavom i znala je. Dao je svoj blagoslov njenom životu sa Najdražim i to je označilo i njegovo zbogom. Obećala mu je poslednjom mišlju da ga neće više prizivati i oprostila se od njega jednom bubamarom koju mu je poslala na vrat.

 Usledili su mirni dani ogrnuti radošću.


12.

  Prolazile su godine. Živela je lepo sa Najdražim. Često su putovali, obilazili daleke predele. Ispunjavali su davno zacrtane želje i sebi ugađali na najlepše načine. Uvek su sebi mogli da priušte samo najbolje i bili su potpuno dovoljni sami sebi. Poslednjih meseci su počela da je zamaraju putovanja i nisu je više radovale posete čak ni najnovijim mestima za izlazak u gradu. 

Počela je polako da se pita da li je zaista srećna i da li je možda samu sebe ubedila u to. Danima je imala osećaj da se mrvi iznutra. Da se rasipa na sitne čestice koje ni najjači vihor ne može da uskovitla i spoji. Osećala je da nešto nedostaje, neki tanušni deo koji bi sve svezao u celinu. 
Lutala je po romanima i zbirkama pesama, tražila nagoveštaj među rečima i rimama. Zavirivala iza žbunja i gvirila po zamračenim prolazima. Nije propuštala predstave, podnevne projekcije i premijere. Preletala je po kanalima, osluškivala radio, uvek joj je bila otvorena stranica sa internet pretraživačem...

Postala je sumnjiva ljudima na ulici jer je sve zagledala, unosila se u lica, nudila osmeh u zamenu za znak. Pitala se da li bi trebalo da dozvoli ponovo starim osećajima da pređu granice i usele se u njene snove. Onda bi došla noć i počela bi da sanja. 

Tražila je Čarobnjaka, ona, koja je obećala i njemu i sebi da ga nikada nijednim migom neće prizvati. Iako je svih ovih godina osećala svaku njegovu bol i radost, osmehivala se odjednom donetim njegovim osmesima i iz čista mira iskanula suzu, znajući da tamo negde on tuguje. Nikada nije mogla prekinuti niti koje su ih spajale, ponete iz nekih pradavnih vremena. I sada je želela da ga moli za pomoć... 
Čarobnjak je počeo da joj dolazi u snove. Prvo samo kao senka, preletevši brzo tako da ga uhvati samo krajičkom oka. Igrao bi se sa njom noćima. Ponekad bi joj došao u san i ćutao, samo se osmehivao. Već je počinjala da je zamara potraga, dan joj ne bi donosio znake a i Čarobnjak se ni malo nije trudio da joj pomogne. Samo je sve više zbunjivao i počela je da očajava. 

 Nisu je više radovali sunčevi zraci kada bi joj namignuli kroz krošnje parka. Ptice su je nervirale jer joj je svaki njihov cvrkut ličio na rugalicu. Isti glumci u pozorištima, iste reči po stihovima, iste šarene slike. Noću nije želela da zaspi jer je bila ljuta na Čarobnjaka. 

Onda, jedne noći bez mnogo utvara u sobi, prepustila se snu. Dočekao je Čarobnjak sa svojim širokim osmehom koji je ona tako dobro znala. Pružio joj je ruke i ona je nestala u njegovom zagrljaju i dalje očajna, jer je ni u snu taj očaj nije napuštao. Čarobnjak joj je šapnuo nešto, poljubio je u čelo i počeo da se smeje. Ne onim svojim grubim i prezrivim osmehom, ni onim kada čuje šalu, nije bio ni onaj kada je zadirkuje... Smeh joj je odjednom zvučao tako poznato. Pa Čarobnjak se smejao kao beba. Pomislila je da je sada stvarno preterao, kad joj je odjednom, sve postalo jasno. 

Svetlost je izgnala tamne obrise, i sve pesme i slike, svi ljudi koje je srela, sve joj je ukazivalo na njen mali trun. Osećala je pod pupkom tanane leptiriće i sada je shvatila. Blaženo se osmehnula i nežno poljubila Najdražeg. Šapnula mu je tajnu koju joj je otkrio Čarobnjak i njihov smeh je obasjao svet. 

Dobiće bebu!


13.

Dugo nije mislila na Čarobnjaka. Polako ga je zaboravljala i počela da ga voli onako kako se voli samo sećanje. 
Već nedeljama je pohodila neka čudna tuga. I potpuno neobjašnjivo obuzimala njene misli. Za sebe je mogla da kaže da vodi jedan prosečan srećan porodični život. Najdraži i njen Bogom dani Anđeo su bili zdravi, roditelji su bili dobro i imala je solidan posao. Ne mnogo plaćen ali sa dosta slobodnog vremena koje je mogla da izdvoji za svoje voljene. 
Polako je svojom neobičnom tugom počela da ruši sve što je do sada gradila. Gurala je od sebe ljubav kojom je obasipao Najdraži, brisala poljupce i zatvarala se u sebe. Sve oko nje je bilo u savršenom redu osim nje same.
A onda jednog dana bez mnogo ljubavi, naletela je na Čarobnjaka. Iskočio je pred nju kao ubica uz mračne ulice. 


Čarobnjak je vodio uz sebe neku Lepoticu, ali u njegovim očima je videla samo ravnodušnost. On u je njenim video tugu ali se prvi put uopšte nisu razumeli. Osetila je da je njena spona sa Čarobnjakom prekinuta.  Shvatila je da joj toliko nedostaje da boli i to je bio uzrok njene tuge. Nedostajao joj je kao prijatelj, kao zaštitnik, kao saborac. Kao neko ko će samo da je zagrli i ćuti sa njom, i da zna sve bez ikakvog pitanja. Imala je sve, i svu sreću oko sebe a bila je toliko sama i tužna. Molila ga je pogledom bez sjaja da je ukrade, a on je glumio zbunjenost i čuo samo prazne reči koje su izletale iz njenih usta. 

Usnama koje je ona nekad toliko volela obećao je da će je naći. Nije se pojavio. To više nije bio onaj Čarobnjak kojeg je toliko obožavala. 

Od tada ga više nije ni srela ni čula ni videla. 

Sve do nedavno.


14. 


 Počeo je da joj dolazi u snove. Prvo se javljao samo kao senka, povremeno bi joj mahnuo izdaleka. Zatim je počeo da dolazi sve češće u san, pojavljivao se svake noći. Uskoro je obuzeo sva njena snevanja, svaki popodnevni dremež.

Nekada bi samo ćutao, nekada je teške reči prosipao po zajedničkom ostrvu sna. Ponekad su snovi bili tako teskobni i mračni da je jedva čekala da pobegne i probudi se. Očima bez izraza je dugo gledao u nju, nekada bi samo koja suza zablistala u uglu njegovog oka.

Često bi se budila umorna od njegovih jakih dodira, nesposobna da na javi pregura dan. Uspela je u jednom snu bez mirisa, da ga pita šta ga muči i da li mu je potrebna pomoć. Uveravao ju je rečima bez boje i poljupcima bez daha da je sve u redu.

Polako su njene misli bile okupirane samo njim. Sa njim se budila, uz misao o  njemu se ceo dan vukla po mračnim i usamljenim ćoškovima. Zaboravljala je na Najdražeg i svog Anđela i sve više se udaljavala od svojih najmilijih.

Setila se da nikada nije čula kraj bajke o Čarobnjaku i odlučila je da istraži i sazna šta će se na kraju dogoditi sa njima. Što je više tragala za odgovorom, sve su je više zbunjivale reči na koje je nailazila, prečesto je pročitala reč uništenje i stravična smrt. Nijednom nije naišla na ono čemu se potajno nadala, srećno živeli do kraja života. U jednoj drevnoj i plesnivoj knjizi naišla je na deo legende koji je prestrašio. Čarobnjak će na kraju birati između svog i života Najdraže. Ukočila se od jeze koja protresla njeno telo. O tako ga je dobro poznavala da je znala šta će da uradi. Previše je voleo da bi dozvolio da se njoj nešto dogodi. Znala je da mora da promeni pravac Usudov pre nego što bude kasno.

Odjednom je prestao da joj dolazi u snove. Morala je da ga pronađe na javi.  





15.


Dugo ga je tražila. Pokušavala je da ga dozove bar u san, nije se pojavljivao. 

Plašila se da mu se nešto dogodilo, mada je znala da bi osetila svaki njegov bol kao i do sada. Nije bio od onih koji se kriju, ali bi mogla da ga pronađe samo ukoliko bi joj dozvolio. 

Dugo bi sedela zatvorenih očiju i pokušavala da dopre do njega. Lutala je gradom, tražila njegov pogled, slala mu poruke preko ptica i zrikavaca. Počela je da gubi nadu da će ga pronaći. 

Jednog dana bez sunca, javio joj se i rekao da će je sutra čekati na starom mestu.

Nije mogla da dočeka sutrašnji dan.

Stigla je pre njega i sa strepnjom ga čekala. Čovek koji se pojavio nije bio njen Čarobnjak. Bar ga ona takvog nije pamtila. Prošle su godine otkada ga je poslednji put videla i očekivala je samo par bora i nekoliko sedih. 


Umoran, iscrpljen, upalih očiju, pokušao je da joj se bar kiselo nasmeši.
Dugo su sedeli bez reči, gledajući se. 


Ono što joj je ispričao, potpuno ju je užasnulo.


16.

Čarobnjak joj je pokazao knjigu Usuda u kojoj se pominje Lovac na Čarobnjake i način na koji uništava večnu ljubav Čarobnjaka i njihovih Najdražih. Lovac se pojavio posle više decenija i hranio se njihovom patnjom i dovodio ih do užasnog kraja. 
Ulazio je u snove Čarobnjaka menjajući mu svest. U snovima su se borili i borba bi prestajala buđenjem, ali se Čarobnjak sve teže budio iz sna. 

Moći su polako počele da blede i nije bio siguran koliko će još moći da izdrži. Nije znao koliko mu je još vremena ostalo i želeo je da je vidi poslednji put. Osećala je da se oprašta od nje iako njegove reči nisu to kazivale.

Lovac bi ubijanjem Čarobnjaka  sebi omogućavao što duži život a njen Čarobnjak je bio još jedan od malobrojnih koji je preostao. Lovac je znao da je moguće oslabiti Čarobnjaka samo ako se ubije Najdraža, jer ona nosi jedan njegov deo u sebi. Najdražu je mogla da spase samo žrtva Čarobnjaka i ona je potajno znala da on to planira da uradi.

U trenutku kada Lovac bude uzimao poslednji dah Čarobnjaku, nestaće njeno sećanje na njega. Potpuno će otići u neki večiti zaborav kao da nikada nije ni postojao. Izbrisaće se iz misli svih osoba koje su ga ikada srele i njegova duša preći će kod Lovca. 
Ona to nije mogla da dozvoli.

17.

Razmišljala je o svemu što je čula od Čarobnjaka. Setila se svih njegovih moći koje je imala prilike da oseti. Mogao je da čita misli, da predoseća,  da ulazi u snove i razgovara sa pticama.  Prisetila se i da može da upravlja pčelama (jednom joj je u šali napravio krunu prizvavši roj pčela), da od oblaka pravi oblike i šalje joj poruke. Nije znala kako njegove moći mogu da mu pomognu u borbi sa Lovcem i pitala se da li postoji još nešto što joj nije rekao a što bi moglo u ovom času da mu bude od pomoći. 

Morala je da nađe način da ga spase ili da bar Lovca nekako odvrati od potrage za Čarobnjakom i njom. Do sada još uvek nije videla Lovca i plašila se kako će reagovati i da li će moći sama da se odbrani. Nije imala nikakve moći, osim što je mogla da komunicira sa Čarobnjakom bez reči i mogla da ga dozove mislima. 
Ukoliko bi Lovac krenuo u lov na nju samu, tada bi i njena porodica bila u opasnosti. Morala je da ode od njih kako bi ih zaštitila dok ne smisli kako da se spasu. 

Rešila je da sve ispriča Najdražem. Znao je za njenu posebnu povezanost sa Čarobnjakom ali se ipak plašila da neće razumeti. Ipak, prihvatio je celu priču veoma ozbiljno, verovatno je njen prestrašen pogled mnogo više govorio. Dogovorili su se da se ona skloni od njega i njihovog malog Anđela kako bi bili sigurni. 

Nije smela da rizikuje da im se nešto dogodi, oni su joj bili najvažniji na celom svetu.  

18.


Posvetila se traganju za rešenjem kako da se spasu od Lovca. 

Čarobnjak je živeo sam i pomislila je da će ukoliko bude bila pored njega lakše naći način kako da se spasu. Preselila se kod Čarobnjaka i danima je već gledala kako polako nestaje. 

U njegovom mračnom stanu je osećala kao da se guši. Svetlo mu je smetalo ali joj se činilo da mu i tamni ćoškovi njegovog stana isisavaju energiju. Svaki san mu je donosio sve veću bol i plašila se da ima sve manje vremena da mu pomogne. 

Jedne večeri sa mnogo starih sećanja, prislonila je svoje usne na njegove. Osetila je kako mu oči dobijaju sjaj i nastavila je da ga ljubi kao da sutra za njih ne postoji. Možda nije ni postojalo, možda je ova noć poslednja koju imaju zajedno, možda bi trebalo u večnost da ponesu sa sobom bar poslednje lepo sećanje. 

Polako mu se snaga vraćala i zajedno su se prepustili plamenoj strasti. Bio joj je u glavi, osećao svaku njenu želju, bilo je to najlepše vođenje ljubavi koje je ikada doživela.

Jutro su dočekali budni i srećni. 

Odjednom je osetila da se previše umirio i disanje mu je jedva čula. Pomislila je da je zaspao, kad je videla da gleda u nju očima koje se ne miču. Uplašila se da mu je duša napustila telo ali je čula veoma blage i slabe otkucaje srca.  Bio je živ a mrtav, bio je budan ali je spavao. 

Ona mu više nije mogla pomoći.
 

19.

Doktori su rekli da je u stanju budne kome i da ne znaju koliko to može da potraje. Ne znaju šta je izazvalo to stanje, ali da je jako slab i da svakog trenutka može da nestane. Telo mu je bilo iscrpljeno kao posle višenedeljne borbe i kao da je um sam odlučio da sve zaustavi kako bi se telo oporavilo.

Ona je shvatila, ma koliko sve ovo strašno izgledalo, da je možda to najbolje u ovom trenutku po njega. Nije spavao, bio je budan, Lovac nije mogao da mu dođe u san. 


Znala je da je sada ona na redu da je Lovac poseti.

20.

Polako se pripremala da utone u san. Istovremeno se i bojala susreta sa Lovcem a i gorela je od nestrpljenja da ga što pre upozna. 

Nije mnogo značila Lovcu sada kad je Čarobnjak van snova i nadala se da će bar uspeti da mu se suprotstavi. 

Zaspala je i kako što je očekivala, Lovac se pojavio. Izgledao je onako kako ga nije zamišljala. U svojoj glavi je uvek stvarala neko čudovište sa mačem ali Lovac tome nije ni bio nalik. Bio je jedan mršavi zelenooki mladić visokog čela, neko pored koga bi na ulici prošla ne primetivši ga. Ono što je bilo neobično na njemu je bilo lice bez obrva. 

Prilazio joj je nadmoćno a ona je polako ustuknula primetivši da joj se smeška ustima bez zuba. Stao je ispred nje a ona je samo nemoćno opustila ruke i pretrnula od straha. Tresla se od užasa i očekivala da je udari, da odjednom zamahne sabljom, da je ubode nožem, sve je očekivala samo ne ono što je učinio. 

Stavio je svoju ruku sa prstima bez nokata na njen stomak i odmakao se od nje. To je bila magija protiv koje on nije mogao da se bori. 

Okrenuo se i polako nestao u oblaku. 

Najdraža je nosila Čarobnjakovo dete.  

21. 

Svaki dan je provodila uz Čarobnjaka. Pričala mu o susretu sa Lovcem, kako je otišao a ona i dalje ne ume sebi da objasni kako je sve preživela. Kako nije od straha umrla kada je dotakao. Šaputala mu je da ona sada u sebi nosi jedan njegov trun koji nečujno u njoj raste. 
 
Nije se budio a ona nije znala ni da li će se probuditi i da li će se Lovac vratiti.

Još uvek se nije vratila Najdražem i mučila ju je i sama pomisao kako će da reaguje kada bude čuo da ga je prevarila. Više nije bilo bitno to što je spasla Čarobnjaka i sebe od opakog Lovca, sada je bila samo jedna obična žena koja je izneverila čistu ljubav svog Najdražeg. 


 22.  

Jednog dana je zatekla kraj Čarobnjakove postelje nešto starijeg čoveka od njih. Bio je mnogo mlad da bi mu bio otac a opet je znala da nema ni braće. Čovek je ličio na njenog Čarobnjaka, imao je isti pogled i nekako je znala da je i on Čarobnjak. 

Došao je da ga poseti a i da njoj iskaže poštovanje i zahvalnost. Ono što joj je ispričao je potpuno ostavilo bez reči. 

Ona je nesvesno zauvek oterala Lovca i time spasila sve Čarobnjake. Očekivala je neku borbu na život i smrt, pod udarima gromova i sevanjem munja, ali ništa od toga. Previše je gledala filmove slične tematike i nije mogla da shvati da je neznajući, sama uspela da se reši Lovca. 

Čovek joj je ispričao da jedini način da se Lovac pobedi, je bio plod ljubavi Čarobnjaka i njihovih Najdražih, ali do sada nijednom Čarobnjaku to nije pošlo za rukom. To je bila ljubav jača od svih magija i Lovac protiv toga nije imao nikakvo oružje. 

O da je samo znala za tu tajnu ranije, pa mnogo pre bi se prepustila Čarobnjaku, ne bi dozvolila ovoliku njegovu patnju. 

Čovek joj je rekao i to da predanje kaže da ukoliko beba bude muško, preuzeće sve moći svog oca i biće i on Čarobnjak. 

Ni u jednoj knjizi nije zabeleženo šta će biti u slučaju da se rodi devojčica a Najdraža je nekako znala da taj mali trunak pod njenim pupkom nije dečak.

23.


 Prolazili su dani. Čarobnjakovo stanje je ostalo nepromenjeno. 

Najdraža se vratila svojoj porodici. 

Imala je duge razgovore sa Najdražim. Ispričala mu je celu priču bez prećutkivanja, očekivala je osudu, prekor i napuštanje. Bila je kao i mnoge pre nje, najobičnija preljubnica. 
Imala je sreću što ne živi u nekom drugom vremenu ili na neko drugom mestu, bila bi spaljena, kamenovana, ubijena. 

To je ipak bio njen Najdraži. Znao je on za njenu ljubav prema Čarobnjaku i da bi sve učinila da ga spase. Od početka je znao da je deli sa njim i nije mu baš  uvek prijalo. Nekad mu se činilo da je više Čarobnjakova a ne njegova. 

A sada je nosila njegovo dete. Imao je samo dve opcije, da je prihvati i sa njom i to tuđe dete koje je nosila u sebi i da je pusti da ode Čarobnjaku i odvoji je od njenog Anđela. Znao je da ona nikada ne bi mogla da napusti svog Anđela, a takođe je znao i da ne bi mogao svaki dan da gleda taj stomak koji je polako rastao i gaji dete nastalo iz prevare njihove velike ljubavi. Nije mogao da prihvati tu činjenicu da će ga svaki dan podsećati nešto na neveru njegove Najdraže. 

Dozvolio joj je da ostane sa njima u kući, ali više neće sa njom deliti postelju. Najdraža se sa tim složila.


24.
Nedelje su prolazile. 
Čarobnjak se nije oporavljao, a njihov zajednički trun je sve više rastao. 
Posećivala je u snovima i već je znala kako će da izgleda ta njena mala devojčica. 
Najdraži je i dalje ostao isti prema njoj. Nije joj mogao oprostiti prevaru i bojala se da nikad ni neće. 
Proklinjala je sebe što je ona baš Najdraža, što je osuđena da voli i Najdražeg i Čarobnjaka. Ali da je mogla da vrati vreme, isto bi uradila.

Najdraži i ona su živeli jedno pored drugog, zajedno brinući o svom Anđelu i trudeći se da mu ne zafali roditeljske ljubavi. 


Ona je polako gubila boju iz očiju ali je i dalje redovno posećivala Čarobnjaka i plašila se da će zauvek ostati ovakav.


25.


Došao je dan da mala Princeza dođe na svet i to je učinila tako lako, bez bola i suza. Znala je da je već dovoljno suza zbog nje proliveno i nije želela da doda još koju tom beskrajnom jezeru.

Imala je Čarobnjakove oči i odmah se nasmejala istim njegovim širokim osmehom.

Najdraža je odnela Čarobnjaku jer je došlo vreme da upozna svog tatu. Po ulasku u sobu njegovo srce je jače zakucalo. Instiktivno je stavila devojčicu na njegove grudi i on je ka njima okrenuo glavu. Njegov staklast pogled je odjednom dobio sjaj i blago im se nasmešio. Sve je znao, sve kroz šta je ona prošla. Sve je čuo u dugim danima bez snova. Znao je koliko pati zbog Najdražeg i ništa nije moglo da pokrije tu tugu. Čak ni njen novi osmeh zbog rođenja male Princeze.

Kada su one otišle, utonuo je prvi put u san posle devet meseci. Na zajedničkom ostrvu sna sakupio je sve preostale Čarobnjake i ispričao im celu priču o Najdražoj. Sledećeg dana osmorica muškaraca sličnog osmeha i istog pogleda ušla su u kancelariju Najdražeg. Zadržali su se toliko da minuti izgledaju kao sati i kada su izašli, ostavili su Najdražeg sa najtežim mislima.

Otrčao je kući kod Najdraže i prvi put je pogledao posle dugih meseci. Bore su ulovile u mrežu njene lepe oči a one su potpuno izgubile dubinu. Znao je koliko ga voli i koliko pati zbog svega što se dogodilo. Zagrlio je sa oproštajem i bila mu je zahvalna na ogromnoj sreći koja je preplavila njeno srce. Uzeo je malu Princezu u naručje, odjednom kao da mu je ušla u misli i obasula ga neizmernom ljubavlju. Prihvatio je i zavoleo kako samo otac može da voli kćer. U njegovom srcu mesto je zauzeo još jedan mali anđeo.


26.

Čarobnjak se oporavio i odlučio da zauvek napusti Beli grad u kojem je živeo. 

Došao je da se oprosti sa Najdražom. Obećao joj je da će je povremeno posetiti u snovima samo da vidi kako je. 

Pružio je ruku Najdražem i zamolio ga da pazi na njegovu Princezu. 

Uzeo je svoju devojčicu u naručje i primetio koliko je već njen pogled dobio na jačini. Dogovorili su se da se svake noći sastaju u snovima i on više nije poželeo lepši i bolji san.

Otišao je, ovaj put zanavek i Najdraža je shvatila da je ovo zaista oproštaj od Čarobnjaka. 


Mala Princeza je rasla i svakim danom je iznenađivala svoje roditelje i brata svojim sposobnostima. Imala je već dovoljno snage da dozove ptičice kad bi se uželela pesme a zabavljala se pravljenjem oblika od oblaka. 

Tek se očekivalo da pokaže svoje moći i magiju ali to je već deo neke druge priče.

 

Čarobnjakova bajka

1.

Ja sam Čarobnjak.

Rodio sam se u plemenu koje postoji još od nastanka Vremena. Roditelje ne pamtim, oni nisu bili Čarobnjaci. Ali moj pradeda jeste i on me je doneo u Beli grad. Odgajila me je jedna porodica koja je znala tajnu mog porekla. U plemenu mojih predaka svaka treća generacija rađa Čarobnjake. Moj pradeda se oženio Lepoticom sa istoka i dobili su mog dedu. Moji roditelji su obični ljudi ali sam ja rođen kao Čarobnjak.

Imam iste moći kao moj pradeda, mogu da upravljam insektima i uz mali napor čak i većim životinjama. Mogu da kontrolišem vodu, vatru i vazduh. Mogu da pomeram oblake. Čuvar sam Tajnih spisa Čarobnjaka. Govorim sve jezike. Svi Čarobnjaci potiču iz mog plemena. Trenutno nas ima devet odraslih i sedam dečaka do petnaest godina. Nismo u krvnom srodstvu ali imamo isti pogled i sličan osmeh.
Postoji za svakog od nas po jedna žena za koju smo vezani od njenog rođenja. Sastajemo se u snovima i tek kad ona napuni devetnaest godina smemo da je upoznamo na javi.

Zovemo je Najdraža.

2.

Svoju Najdražu sam prvi put video kao malu bebu. Ja sam tada imao tek nekoliko godina više.

Počeo sam da joj se pojavljujem u snovima i samo sam posmatrao kako sanja i šta joj se dešava. Polako sam upoznavao sve njene želje, spoznao sva njena osećanja.

Nakon devetnaest godina njenih snevanja, upoznao sam je u potpunosti i tek onda sam smeo da joj priđem na javi. 

3.



Te godine je došla u Beli grad da studira. 

U svakom trenutku sam znao gde se nalazi i odmah sam je prepoznao kada sam seo pored nje. Onog trenutka kada sam progovorio, ona je shvatila ko sam ja. 

Nasmejao sam joj se svojim širokim osmehom i ona me je zavolela večnom ljubavlju.

4.


Trudio sam se da ona ne oseti sve moje misli. Previše je tajni krio moj um koje ona nije smela da sazna zbog svoje sigurnosti. 

Plašio sam se da bi neko preko nje mogao da dođe do mene i nisam smeo da dozvolim da se njoj nešto dogodi. Voleo sam je više od svog života i poslednji dah bi dao da je zaštitim. 

Ponekad bi neka misao pobegla od mene i pokazala joj nešto što ona nije mogla da razume. Nije znala mnogo o mom poreklu iako je stalno zapitkivala. Slutila je da nisam iz njenih krajeva i da sa sobom nosim neka teška sećanja.

5.


Njeno društvo mi je jedino prijalo. Svi ostali koje sam sretao mi nisu mnogo privlačili pažnju. Nismo delili ista interesovanja i ono što bih pročitao u njihovim mislima, nije mi se mnogo svidelo. 

Smatrali su me osobenjakom i znam da su se uvek pitali šta je ona videla u meni. 

A ona je bila spremna na kraj sveta da pođe za mnom.


6.


Svaki slobodan trenutak sam provodio sa njom.

Ujutru bih je budio jer je tada imala najlepši pospani glas koji sam ikada čuo, a čuo sam ih mnogo. Često bih poželeo da se budim pored nje ali sam znao da je to neizvodljivo. Previše bi bilo opasno da provedem i jednu noć sa njom, oslabila bi moje moći i bio bih veoma ranjiv. Tada ne bih mogao da zaštitim ni nju ni sebe. 

Nijedan Čarobnjak se do sada nije oženio Najdražom i nikada nije rođeno dete iz njihove veze.

Mogao sam da imam bilo koju osim nje. 
Sve Lepotice koje bi mi se svidele pripale bi mi istog trenutka opčinjene mojom magičnom privlačnošću. Uživao sam u njihovim savršenim telima prelepih lica. 
Mogao sam da zavedem i najlepšu ženu na svetu, ali nijedna nije bila Najdraža. Samo sam sa njom sanjao i jedino nju zamišljao u vrelim noćima sa Lepoticama.


7.


Nisam joj pričao o svojim odlascima. 

Nekada bih bio odsutan danima i bio veoma umoran kada bih se vratio. Brinula je tada o meni i nije mnogo postavljala pitanja. Taj deo mojih misli je bio zatvoren za nju.

Ja sam borac na strani Dobra, ma koliko to sada čudno zvučalo na početku 21. veka. Nemam oklop ni štit, niti se borim kopljem, lukom i strelom. Moje oružje su moje moći koje sam dobio rođenjem. 

Kao Čuvar spisa Čarobnjaka imam pristup tajnama koje mi ponekad daju određenu snagu u borbi protiv Zla. Zlo uzima različite oblike i kada dobijem znak, u borbu moram da krenem bez oklevanja.

Jednom sam sedeo sa Najdražom na terasi njenog malenog stana. Odjednom je jedan oblak poprimio oblik zmaja koji se ustremio na nas. Najdraža je prebledela i prestrašeno gledala u oblak koji nam se približavao ogromnom brzinom. Oblak se rasuo tik ispred nas i ja sam odmah krenuo na put. 

Ostavio sam Najdražu u čudu i pola popijen čaj. 

8.


 Dosta strašnih stvari je videlo moje oko. Moj um nekada nije mogao da prihvati nešto što sam upravo doživeo i ispunio bih se nekim čudnim besom. 

Jednom mi je rekla da voli pačiće i delfine jer izgledaju kao da se uvek smeju. Vodila me je da vidim nasmejane patkice u jednom zabačenom dvorištu i bes me je polako popuštao. Nekako je uvek znala da nađe način da mi pomogne. 

Voleo sam i da dolazim u njen stančić. Bio je tako razdragan kao i ona sama. Razigrane boje po zidovima, kitnjasti prekrivači, malo prenatrpano ali uklopljeno sa ukusom i veoma toplo i prijatno. Smirivalo me je to njeno detinjasto šarenilo i bilo je potpuno drugačije od mog stana. 

Prostor u kojem sam ja živeo je bio ogroman. Petosobni stan sa prostranim sobama u kojem bi mogle da se smeste bar dve porodice. A ja sam živeo sam. 

Iako veliki prostor, ipak je bio veoma mračan. Nisam dizao roletne i često mi je samo gorela po jedna stona lampa. Prijala mi je tama i kao da mi je ona donosila toliko željenu tišinu. 

Nisam imao mnogo nameštaja, uglavnom ono najneophodnije ali sam imao mnogo knjiga. Svi zidovi su bili pod policama sa knjigama i ne sećam se kada su poslednji put krečeni i koja se boja nalazila na njima. Zidovi se jednostavno nisu videli od toliko knjiga. Imao sam bar nekoliko hiljada različitih primeraka na najraznovrsnijim jezicima sveta. Uglavnom su bile slične tematike, i ne postoji knjiga na svetu koja se bavila magijom i borbom dobra i zla a koju ja nisam posedovao. Najvise sam voleo kada pronađem neku knjigu pesama da Najdražoj pošaljem neki stih.

9.


Znao sam sve njene želje i simpatije. Znao sam koga potajno sanja i ko joj se sviđa. 

Nisam baš bio naklonjen onima koji su njoj bili zanimljivi. Mogao sam da pročitam njihove misli i video sam samo požudu i strast. Njihove misli bi samo isprljale njenu čistu dušu. 

Često bih stao pored nje i samo je blago zagrlio kada bi neko poželeo da joj priđe. Bio sam siguran u to da je niko ne zaslužuje. 

Mnogo mi je nedostajala kada bi otišla kući kod svojih. Tada bih se trudio da uvek oseti da sam pored nje, celu prirodu bih podigao na noge. Ujedno me je i zabavljalo a i osećao sam se sigurnije kada bih video da je bezbedna.

10.
  
Nismo se videli mesecima, ja sam išao na svoje pohode a ona je bila kod svojih i spremala ispite. Povremeno bih joj došao u san samo da je podsetim na sebe. Poslednjih nedelja krila je svoje misli od mene i ni u snu nije želela da mi otkrije svoje tajne. Pretpostavljao sam da opet ima nekog Dragog i da ne želi da ovaj put dam o njemu svoj sud. Iznenadio sam se kada me je pozvala da se vidimo na našem starom mestu.


Kada se pojavila, ostavila me je bez reči. Ona je mene rešila da zavede. U dugim noćima bez mog prisustva, sanjala je samo o meni i rešila da ja postanem njen Najdraži. Pokušavao sam da se oduprem njenoj nameri da me osvoji. Ma ja sam bio njen od samog početka, ali kako da joj objasnim da ne smem a da ne mogu bez nje.

Sedeli smo bez reči i samo se mislima milovali, kada je najednom skrenula pogled i iza mene se stvorio šareni poni. Nasmejao sam se, baš se trudila da popustim u svojoj tvrdoglavosti. Samo sam je privukao sebi i nežno počeo da je ljubim. Uživala je u mom zagrljaju i poljupcima. Znao sam da meni ovo dobra neće doneti i koliko je neoprezno od mene da se tako prepustim. 
Narednog dana sam potpuno izgubio snagu. Žao mi je što je ona to morala da vidi. Bila je prestrašena mojim izgledom i osetio sam da je čvrsto odlučila da me više nikad neće dotaći usnama. Otišla je bez pozdrava i dugo je izbegavala svaki susret sa mnom. Slao sam joj poruke preko ptica i bubamara, pokušavao da joj sve razjasnim ali je bila uverena da mislim da me je izdala i da sam na nju ljut jer je otišla. Pustio sam je da nađe svog Najdražeg, njemu njeni poljupci neće škoditi kao meni. Tek kada bude bila srećna sa njim moći ću da joj sve objasnim. Bilo je vreme da stvori svoj dom.


11.

Prolazili su dani i nedelje bez nje. Polako sam se navikavao na život bez njenih očiju.

Na jednoj sedeljci sa prijateljima pomalo čudnim i sličnim meni, iznenada sam ustao i pogledao ka vratima. Vrata su se otvorila i ušla je Najdraža sa nekim mladićem. Oboje smo se iznenadili slučajnom susretu i začudili kako nismo osetili jedno drugo.

Dugo smo mislima razgovarali i sve sam saznao. Srećna je. To mi je jedino bilo važno. Samo se smejala i još uvek mogu da osetim njenu razdraganost kojom nas je sve obasipala.

Tog mladića sam poznavao od ranije i jedan je od retkih za kojeg bih mogao da kažem da je dobar za nju.

Voli ga. Mnogo. A on nju jos više. Voleo je svom dušom svojom.

Kada su odlazili, dugo sam gledao za njima. Okrenula se poslednji put i ja sam klimnuo glavom. Znao sam da je razumela. Pronašla je svog Najdražeg i ja sam im poželeo sreću.

12.


Prolazile su godine bez Najdraže. Znao sam da je srećna negde sa Najdražim. Verovao sam da će me pozvati ukoliko joj budem bio potreban. 

Povremeno bih osetio neki njen nemir donet severnim vetrom ili neku njenu prolaznu tugu. Prošetao bih joj ponekad snom da ne primeti, samo da se uverim da je dobro. 

Poslednjih nekoliko dana, osećao sam čudnu strepnju, i znao sam da Najdraža zbog nečeg tuguje. Tih dana sam išao u pohode, bio sam dosta iscrpljen i samo bih je jos više rastužio da me je takvog videla. 

Na trenutak bih joj se javio, namignuo, mahnuo, da zna da sam tu. Kada mi se povratila snaga, otišao sam na zajedničko ostrvo sna. Kao kad smo bili deca, samo sam ćutao i posmatrao je. Nije ni ona sama znala zbog čega se oseća tako čudno i nepotpuno. Ja sam shvatio ali mi nije bilo jasno kako ona to ne vidi. 

Jedne noći, kada je zaspala iznurena teškim mislima, došao sam joj. Puna očaja uletela je u moj zagrljaj. Nežno sam je poljubio u čelo i šapnuo joj ono za čime je tragala. Očekivala je bebu i to je bio poslednji deo savršene slagalice njenog života. 

Sada sam znao da će biti još srećnija sa svojom malom porodicom. Možda je bilo vreme da i ja više ne budem sam. 

13.

Već duže vreme sam živeo sa jednom Lepoticom. Bila je drugačija od ostalih Lepotica koje sam do sada sretao i pozvao sam je da pređe da živi kod mene. 

Malo je preuredila moj stan i počeo je da liči na dom. Jedna soba je bila samo moja i tu sam zadržao pravilo ne podizanja roletni. To je bio samo moj mrak. Prećutno smo se dogovorili da me ne uznemirava kad odem u svoju sobu i ona je to poštovala. Znala je da negde odlazim i da ću biti katkad duže odsutan ali nije mnogo postavljala pitanja. Još davno sam joj rekao da radim u tajnoj službi, što i nije bilo daleko od istine, i ona je u to poverovala. 

Osim odlazaka na moje pohode, bio sam i angažovan kao prevodilac retkih jezika i tumač. Često sam bio pozivan kao pregovarač i svi su bili začuđeni mojim umećem ubeđivanja. Mogao sam da otkrijem i najveće tajne svakog čoveka. Kao i svi Čarobnjaci, kada bih progovorio sve što sam znao - mnoge vlade bi pale i mnogi heroji bi bili vraćeni u blato iz kojeg su došli. Ali to nije bio moj rat. I znao sam da uvek sve nekako dođe na svoje mesto - na ovaj ili onaj način.

14.   


Jednoga dana sam šetao sa Lepoticom kada sam osetio u blizini prisustvo Najdraže. Naleteli smo jedno na drugo i u njenim očima sam video tugu. Video sam šta je sebi učinila, prizivajući neka stara osećanja. Shvatio sam da se sve više otuđuje od Najdražeg, da je ne veseli više zvonki smeh njenog Anđela. Znao sam da joj nedostajem, ja sam mislio na nju svakog sata mog dana. Ali znao sam da bi to bio samo povratak na nešto što nikome dobra ne bi donelo. Setio sam se kako je otišla posle naših poljubaca kada je videla koliko mi smetaju. 

Sad je bio red da i ja njoj to isto uradim jer je zaboravila koliko je srećna pored Najdražeg i malog Anđela i kako će nesvesno srušiti sve kule koje je do sada gradila. Imala je divan brak i lepo, zdravo dete. Svi njeni najdraži su bili dobro. Nije joj to bilo dovoljno. Bila je blagoslovena srećom koju nije više primećivala i tako je olako bila spremna da je ispusti. Znam, želela me je. Nedostajao sam joj. Pogledom me je molila da je nađem i dođem po nju. Obećao sam i svesno svoje obećanje prekršio. Previše sam je voleo da bih namerno uništio njenu sreću koju ona u ovom trenutku od zaslepljenosti nije videla. 

Sada sam čvrsto odlučio da je više ne posećujem u snovima i da izbegavam svaki slučajni susret. Morala je da me zaboravi kako bi bila srećna. 

15.  

Godine su prošle bez Najdraže. Znao sam da je srećna sa svojom porodicom, posle moje okrutnosti prema njoj, okrenula se svojima i prigrlila sreću. 
Ja sam ponovo bio sam i veoma mi je prijalo. Mogao sam u potpunosti da se posvetim svom poslu i sve bi bilo u najboljem redu da nisam dobio jedan poziv. Svi Čarobnjaci, nas devetorica odraslih i sedam dečaka, okupljali smo se svaka četiri meseca na zajedničkom ostrvu sna. To su bili naši mali sastanci i nekada bi trajali celu noć, od početka do kraja snevanja. 
Pre nekoliko dana bio sam pozvan na vanredni sastanak u vezi jedne opasnosti koja nam je svima pretila. Saznao sam da se opet, posle sedamdeset godina pojavio Lovac na Čarobnjake. 
Mi Čarobnjaci smo mogli protiv svakog oblika zla da se borimo, ali protiv njega jednostavno nije bilo oružja. On nije mogao da bude ubijen, jer je u sebi sadržao živote onih koje je ubio. Mi smo mu posebno bili zanimljivi zbog moći koje smo posedovali. Kada bi ubio nekog od nas, tada bi ga izbrisao iz sećanja svih koji su ga poznavali. Bilo bi kao da Čarobnjak nikada nije ni postojao. Borio bi se sa Čarobnjacima u snovima, dok ih ne izmori i izmuči toliko, da oslabljeno telo samo preda dušu. 
Najlakše bi pobeđivao Čarobnjake ubijanjem njihovih Najdražih, jer su one pradavnim zapisom sudbine imale deo Čarobnjakove duše.  Samo žrtva Čarobnjaka bi mogla da spasi Najdražu, jer bez njega Lovcu Najdraža nije ništa značila. Jedini način da se Čarobnjak spase je da sam žrtvuje Najdražu Lovcu. Ta patnja koju bi Čarobnjak tada osetio bila  je nešto što je Lovac žarko želeo da upije. To se nikada od zapisa vremena nije dogodilo, jer su Čarobnjaci uvek birali svoju žrtvu zarad života Najdraže. 
Ja sam bio trenutno najspretniji između nas šesnaest preostalih Čarobnjaka i svesno sam se prijavio da se prvi borim sa Lovcem. Nisam smeo da dozvolim da Lovac naudi mojoj Najdražoj i došlo je vreme da se oprostim od nje. Zauvek, dok me se još seća. 
 
16.


Borio sam se noćima sa Lovcem. Moje moći su polako slabile i nisam ni mogao da pretpostavim koliko ću još moći da izdržim. 

Znam da me je Najdraža tražila, nisam mogao u snu da joj javim gde sam, plašio sam se da će je Lovac pronaći. Kako sam bio sve slabiji, želeo sam još jednom da je vidim. 
Rekao sam joj da dođe na naše staro mesto. 

Došla je pre mene i po njenom izrazu lica sam shvatio koliko sam loše izgledao u tom trenutku. 

Sve sam joj ispričao, osim dela da želim da dam svoj život za nju. To joj nisam ni morao reći, sama je shvatila. I video sam da će pokušati da me odvrati u tom naumu.

17.


Pripremao sam se za odlazak. Svu svoju imovinu sam rešio da poklonim, tamo gde sam krenuo mi neće više trebati. 

Stan sam ostavio Najdražoj, znao sam da će se njena porodica proširiti i da će joj moj stan baš dobro doći. Već sam mogao da zamislim kako će njena deca trčati po mom prostranom stanu i kako će ona podići sve roletne i uneti svetlost. 

Sve svoje knjige sam zaveštao biblioteci Čarobnjaka, da mojim saborcima uvek budu dostupne. Kada budem nestao iz njihovih misli, voljom Lovca, dobiće na poklon nešto zaista vredno ali neće znati od koga je.

18.


Najdraža je odlučila da se preseli u moj stan. Kako bi zaštitila svoje najdraže, morala je da ode od njih a jedino mesto na kojem je želela da bude je bilo pored mene. 
Pokušavala je na sve načine da me odvrati od namere da se žrtvujem. Ona je to nazivala samoubistvom a to nije mogla da dozvoli. Želela je po svaku cenu da pronađe način da me spase, i jedina budućnost koju je ona želela da prihvati je bila da ja preživim. 

Stotine Čarobnjaka pre mene je na ovaj način okončalo život, ali se niko ne seća ko su bili oni. Znao sam da moja smrt neće nikog boleti jer me se niko neće ni sećati. 


Već sam se pripremio da je ovo najbolji način da odem sa ovog sveta.  


19.

Već danima sam živeo sa Najdražom. 
Iako veoma slab, trudio sam se da ona ne vidi koliko se loše osećam. Izgledao sam kao da svakog trenutka mogu da odem, a bilo mi je još gore. 

 Jedne večeri, uz sećanje na naše studentske dane, poljubila me je. Srce je počelo jače da mi kuca i osetio sam se življi nego ikada. Osetio sam ogromnu snagu i znao sam da je ovo moj poslednji uzlet pred večiti pad. Smatrao sam da je svakako bolje da umrem u njenom naručju, nego sam pod nogom Lovca na Čarobnjake. 

Ono što sam celog života snevao, upravo sa dešavalo na javi. Svakom svojom ćelijom sam je osećao, svakom svojom kapljicom krvi sam nosio njen miris. Udisao sam njen dah, svaka moja žilica u telu je pulsirala njenim damarima. Ljubio sam je, grickao, ujedao, želeo da je usisam u sebe. Mazio, milovao, bio najnežniji ljubavnik koji dotakao, bio na momente grub, želeo da je ugnjavim poljupcima. Svi naši dodiri iz snova su se spojili u jedno, sve ljubavnice koje sam ikada imao su izbledele iz mog sećanja. Ona je izbrisala sva njihova lica. Grlila me je tako snažno kao da je želela da uđe u moje telo. Plakala je i smejala se u isto vreme. Usnama sam stirao njene suze i tolio zeđ. Bila je konačno samo moja i ja sam bio njen. Poželeo sam da ovi trenuci traju večno. Bio sam toliko srećan da sam mislio da će mi grudi eksplodirati. 


Odjednom je zavladala tišina i uplovio sam u potpuni mrak.
 


20.


Ne znam koliko dugo sam spavao. 

Ustvari, nisam baš siguran da bi se to moglo i nazvati spavanjem. 

Bio sam budan ali je izgledalo kao da spavam otvorenih očiju. Nije bilo snova, već kao da sam bio zarobljen u mraku. 

Kasnije sam čuo da je to stanje neke vrste kome. Nisam mogao da se pomerim, nisam reagovao ni na kakve spoljne nadražaje samo sam u tami čuo njen glas. 

Pričala mi je bajke o susretu sa Lovcem i o tome da ga je pobedila. U bajci je moja Najdraža sama nadvladala Lovca najvećim čudesom koje postoji. 
Nosila je moje dete i da sam mogao da viknem, da poskočim iz postelje od radosti, čuo bi me ceo svet. 

Ja ću postati tata, Najdraža će biti majka mom detetu, našem detetu. 

Nisam mogao da se mrdnem, ni zenica oka mi se nije pomerila, a mogao sam planine da preskočim, koliko sam bio srećan. 

A možda sam bio i mrtav i sanjao najlepši san.  

21. 

Svakog dana sam slušao njen glas. Sve sam znao, sve mi je pričala. 

Znam, svoju dušu je olakšavala a nije ni slutila da sve čujem. Imala je pomešana osećanja, bila je i srećna i nesrećna u isto vreme. Bila je očajna zbog svega što se dogodilo i radosna zbog bebe koju je očekivala. Samo ona ju je održavala da potpuno ne potone u tugu. 

Previše je žalosti nosila na svojim plećima. Moja Najdraža, krhka kao leptirova krila, uplela se u čvor koji bi samo mač mogao da preseče. 

Volela je Najdražeg, on je bio njena ljubav. Njen smisao života su bili on i njihov mali Anđeo. Izneverila je njega i svu njihovu sreću okaljala jednom noći sa mnom. 

A volela je i mene, oduvek. Ja sam uvek bio u njenom srcu, čak i kad je pronašla Najdražeg.  

Sve one, Najdraže, nosile su isti žig. Istom nesrećom su bile obeležene, istom dvostrukom ljubavlju. Ljubav nisu delile između nas dvojice, već je umnožavale do nebeskih visina. 

Retki su bili ti koji su to mogli da razumeju. Nadam se samo da je Najdraži jedan od njih.  


22.


Osetio sam ga da je stao pored mene. 

Moj najbolji prijatelj, bio je Čarobnjak isto kao i ja. Viđali smo se na zajedničkom ostrvu sna, a poslednji put smo se videli na javi pre dvadesetak godina. 

Doputovao je iz Severne Afrike gde je živeo u nekoj Saharskoj oazi. Odande su se najlepše videle zvezde u koje je oduvek bio zaljubljen. 

Čuo sam i njegov glas, i sve što je govorio Najdražoj. 

Poželeo sam da beba koju Najdraža nosi bude devojčica jer nisam želeo da ima moći i nosi teško breme nas Čarobnjaka. Ali bojao sam se da je Usud za nju imao druge planove. 


23.


Znao sam da su one kada su zakoračile u sobu.

Krv je počela brže da mi struji i prvi put posle dužeg perioda sam čuo svoje srce. Tuklo je tako brzo da sam u jednom trenutku čuo samo to bubnjanje.

Odjednom mi je nešto maleno i lako leglo na grudi i svetlost je počela da izgoni tamu u kojoj sam se nalazio. Jako svetlo je udarilo u moje zenice i slika je postajala sve jasnija.

Mogao sam da pomeram udove a jedina želja mi je bila da skočim i da ih obe zagrlim.

Pogledao sam je, tako ružičastu i nežnu, i nasmejala mi se.
Video sam svoj osmeh na njoj i onaj prepoznatljiv pogled i odmah sam znao.

Moja Najdraža je rodila malenu Čarobnicu.


24.

Mnogo je patila moja Najdraža. 
Dosta se promenila tokom ovih devet meseci. Nekako je sazrela i izgledala mnogo starije. Velika bol zbog svega što se događalo ostavila je trag na njenom milom licu. 
Tamni kolutovi oko očiju, pridržani spletom bora pokazivali su veliku brigu i patnju. 
Svaki pokušaj da se nasmeje zaustavljao se, kao da je samu sebe kažnjavala. 
Naša prevara Najdražeg je bila uzrok svega ali ne kajem se. Ni jednog jedinog poljupca, a posebno što smo na dar dobili malenu Princezu. 
Ali zato sam morao nešto da učinim i ispravim koliko god sam mogao. 
Kada su otišle, usnuo sam i pozvao na sastanak Čarobnjake. 

25.

Na zajedničkom ostrvu sna okupili su se svi Čarobnjaci. 
Pred njima nisam imao tajni i sve sam im ispričao. 
Znali su dosta, posebno za pobedu  Najdraže nad Lovcem i obećali su da će pomoći. Zauzvrat sam im obećao da ću staviti svoje moći na raspolaganje svim Čarobnjacima. 
Kada se budem oporavio postaću učitelj i mentor mladim Čarobnjacima koji su tek stasavali. 
Sutradan je grupa od osam Čarobnjaka posetila Najdražeg. Nisu se dugo zadržali ali nije bilo lako  otvoriti oči nekome ko je povređen izdajom najvoljenijeg bića. 
Shvatio je njenu veličinu žrtve, i na tren su mu pokazali njenu jačinu patnje koju nosi sa sobom. Kada su otišli, odlučio je da joj oprosti. 

26.


Oporavak je tekao bolno, dugo ležanje je ostavilo traga na mom prethodno izmučenom telu. 
Kada sam postao dovoljno snažan, otišao sam do Najdraže da se oprostim od nje. 
 Obećao sam joj da ću samo povremeno da je posetim. 
Najdraži je prihvatio moju Princezu kao svoju kćer, to sam video iz njegovog pogleda punog ljubavi prema njoj. 
Moja malena mi je već pravila društvo u snovima i znao sam da ćemo se tamo viđati dok god me bude. 
Ovo je zaista bio oproštaj, nisam planirao da se vraćam više u Beli grad. 
Sanjao sam o dalekoj stepi i mestu mojih predaka. 
Bilo je vreme da se vratim kući.